POČETNA        VIJESTI        SPORT        MAGAZIN        TEME        O NAMA        MARKETING/KONTAKT

TAMNI OBLACI NAD REPREZENTACIJOM BiH: Dok svi slave, dešava se nešto strašno…

Nije želio Mehmed brdu, da parafraziram staru narodnu, ali je brdo došlo njemu.

Na stranu igre i rezultati, to ovisi od previše faktora, ali lijepo su za Mehmeda Baždarevića bile posložene stvari na popisu reprezentativaca Bosne i Hercegovine. Još otkako je naslijedio Safeta Sušića u kvalifikacijama za Francusku, tek bi s vremena na vrijeme uskočilo poneko novo ime, samo toliko da razbije monotoniju na okupljanjima, da se ljudi upoznaju i druže. Kralježnica momčadi već je godinama bila potpuno ista. Asmir Begović na golu, Emir Spahić u odbrani, Miralem Pjanić u veznom redu, Edin Džeko u napadu. I plus gomila starosjedilaca koji su s pozivom automatski mogli računati i na još jedan nastup, na još jednu kapicu koju će spakirati na put kući.



Džekin pretjerani flert sa Sokratisom Papastathopoulosom petnaest minuta prije kraja utakmice s Grcima u kojoj je BiH u sudačkoj nadoknadi izgubila dva boda, činjenica da je Šveđanin Jonas Eriksson te noći u Pireju bio lagan na kartonima, te – nazovimo to tako – splet nesretnih okolnosti u karijeri Emira Spahića, pogurali su brdo problema prema Mehmedu.

A on će tako u idućoj kvalifikacijskoj utakmici morati predstaviti gotovo pa novu nogometnu selekciju Bosne i Hercegovine. Dakle, Baždarević u odnosu na Grčku u subotu neće moći računati na kapetana Džeku, bivšeg kapetana Spahića koji je dobio otkaz u HSV-u i nije u trenažnom procesu, Senada Lulića, Ognjena Vranješa i Matu Jajala zbog kartona, napadača Milana Đurića zbog ozljede te Izeta Hajrovića iz istog razloga. Neće biti ni Tina-Svena Sušića i Harisa Medunjanina koji su bili na klupi, a ovaj put nisu pozvani.

Srećom, u Zenicu dolazi nitko drugi do najlošija europska momčad u ovom trenutku, amateri s gibraltarske stijene protiv kojih Baždarević može sebi dati oduška, eksperimentirati i testirati nova rješenja. No, ovakva situacija na Bilinom polju, situacija u kojoj će sasvim sigurno BiH izgledati potpuno drugačije nego ikada ranije u nekoj kompetitivnoj utakmici, stavlja nas pred pitanje o kojem u nedavno izgrađenom modernom trening kampu reprezentacije u Zenici nikako ne vole razmišljati i od kojeg već godinama bježe.

Kakva je budućnost bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije?

No, da bi priča o budućnosti uopće imala nekog smisla prvo se morate vratiti u prošlost. Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine službene utakmice igra od 1995., a u vrijeme stvaranja momčadi postojala je gotovo pa po pravilu utvrđena ruta prema dresu s nacionalnim grbom. Veliki dio Ljiljana – koji su u međuvremenu postali politički korektni Zmajevi – činili su stariji igrači, koji su još za jugoslavenskog vremena napustili klubove i zaigrali u inozemstvu; mahom su to bili iskusni igrači na zalasku karijere. Drugi, u mnogo slučajeva i brojčano značajniji dio reprezentacije, činili su nogometaši iz Hrvatske nogometne lige.

Naime, 1990-ih je godina upravo HNL za Bosance bio savršen međuprostor preko kojeg su mogli napraviti korak naprijed. U prvom valu, dok je rat u BiH još trajao, svi oni koji nisu mogli zaigrati u inozemstvu skrasili su se u Hrvatskoj. Nakon završetka rata nogomet je u BiH bio na amaterskoj razini po pitanju organizacije, ali je kvaliteta i dalje bila solidna; bili su to igrači odgojeni u prošlom sistemu, koji je funkcionirao dobro za svoje vrijeme.

Prije 20 je godina Bosna i Hercegovina na Koševu, u utakmici kvalifikacija za SP 1998. i u skupini s Ćirinom Hrvatskom, ostvarila svoju prvu veliku pobjedu, svladavši tada snažne Dance s 3-0. U početnih jedanaest te su večeri zaigrali, između ostalih, Nermin Šabić, Bakir Beširević, Muhamed Konjić, Edin Ramčić, Mirsad Hibić i Edin Mujčin; sve redom igrači koji su u tom trenutku ili nešto ranije bili članovi klubova HNL-a.

Hrvatsko nogometno prvenstvo za Bosance je bilo ključno i u godinama koje su uslijedile. Klubovi iz HNL-a jeftino su skautirali igrače i dovodili ih za kikiriki; nogometašima koji su nastupali u domaćem prvenstvu bilo je najvažnije što prije pobjeći, a HNL je i dalje bio najlakši mogući izbor i sasvim solidan izlog za treće zemlje.

Za nabrojati sve one koji su tim putem došli do reprezentacije, ili koji su kroz reprezentaciju izborili barem transfer u Hrvatsku, trebao bih ne poseban tekst, nego (vjerujem, sasvim solidno prodavanu i čitanu) knjigu. Ilustracije radi, 10 godina nakon Danske na Koševu je gostovala Hrvatska, a Fuad Muzurović u sastavu je imao Ivana Radeljića i Mirka Hrgovića, Mladena Bartolovića, Darija Damjanovića, Senijada Ibričića, Safeta Nadarevića i Zajka Zebu, igrače koji su prije ili kasnije nosili dres nekog od hrvatskih klubova.

Međutim, s vremenom je ljubav između HNL-a i klubova u BiH počela pucati. Ne zato što je prvenstvo, što bi bilo logično, postajalo kvalitetnije a igrači skuplji, nego potpuno suprotno; postajalo je sve lošije. Čak i za HNL standarde. Izvor jeftinih i kvalitetnih igrača za hrvatske klubove je gotovo presušio, a u isto vrijeme to je i priča o nemogućnosti izbornika da pojačanja za selekcije traže u domaćem natjecanju. Nove generacije igrača odgajane su po starom sistemu, koji je u međuvremenu u potpunosti zastario. I dalje je tu bilo sirovog talenta i individualne kvalitete, ali već više od desetljeća jako je malo onih koji su u stanju to izbrusiti u solidnog igrača.

Mlada reprezentacija nikada se nije plasirala na neko veliko natjecanje; u prošlom ciklusu zabila je čitava DVA gola i osvojila tri boda, ne pobijedivši nikoga

Mladih i perspektivnih trenera u BiH gotovo da i nema. I oni koji možda obećavaju nemaju priliku da se pokažu i dokažu. Osim što klubovi trenere mijenjaju po nekoliko puta po sezoni, činjenica je i to da su omladinske škole većinom pretvorene u starački dom za zaslužne ‘legende, kojima je jedina preporuka za treniranje mladih nogometaša to što su i sami nekada igrali nogomet. Ekipe su taktički, tehnički i fizički zaostale svjetlosnim godinama za modernim nogometnim svijetom, a igračima nedostaje osnovnog nogometnog obrazovanja. I, ako je suditi prema onome što se radi u praksi, nikoga za to nije briga.

HNL je godinama uvozio Bosance i Hercegovce, dajući im priliku da napreduju i da se preprodaju. Od toga su korist imali hrvatski klubovi, sami igrači, donekle i reprezentacija BiH, a danas toga ima bitno manje. Ni HNL nije ono što je nekad bio, ali Premijer liga BiH je postala svojevrsno odlagalište otpada za susjede, udomivši veliki broj igrača i trenera koji zbog nedostatka kvalitete nisu u stanju pronaći klubove u Hrvatskoj ili Srbiji.

I jasno da se takva slika nogometa najbolje ogleda u mladim kategorijama. Da sada ne seciramo i analiziramo katastrofalnu, budalastu, idiotsku, samoubilačku politiku Saveza po kojoj svaki stručni stožer mora biti sastavljen od Bošnjaka, Hrvata i Srba – bez obzira na njihovu trenersku kvalitetu i stručnost – dovoljno je ostati površan i pogledati rezultate. Mlada reprezentacija nikada se nije plasirala na neko veliko natjecanje; u prošlom ciklusu zabila je čitava DVA gola i osvojila tri boda, ne pobijedivši nikoga. U ciklusu prije toga imala je dvije pobjede, obje protiv Albanije. Od svih mladih selekcija u povijesti BiH samo se U17 reprezentacija prošle godine plasirala na Europsko prvenstvo – i to nakon proširenja natjecanja. Za usporedbu, hrvatske U17 i U19 reprezentacije na kontinentalnim su natjecanjima igrale devet puta, dok je Srbija ukupno igrala jednom više.

Naravno, u BiH savezu to nikoga ne brine; važno je da se ispunjava sistematizacija radnih mjesta po revnosnom nacionalnom ključu, a lovu ionako donosi jedino A reprezentacija. No, ako nema dobrog domaćeg natjecanja, nema više ni HNL-a kao solidnog filtera, a nema ni kvalitete u mladim reprezentacijama, kako onda Bosanci i Hercegovci misle praviti igrače za A selekciju?

Lako. Praviti će im ih, barem oni tako vjeruju – drugi.

Preko milijun Bosanaca i Hercegovaca je raseljeno tijekom rata, a logično je da se dio druge generacije iseljenika nogometno obrazuje po skandinavskim, njemačkim, švicarskim i inim akademijama. U BiH igraju na provjerenu kartu patriotizma i nacionalnog naboja; uostalom, na takvim temeljima stoji reprezentacija BiH u posljednjih 10 godina. I na samim počecima nacionalnog tima gledano je u inozemstvo, odakle su privlačeni nogometaši koji su pred sam rat napustili BiH klubove – poput supertalentiranog Hasana Salihamidžića, koji je odbio Nijemce, ili Sergeja Barbareza, koji je debitirao tek 1998. A onda je s novom generacijom BiH postala ovisna o djeci iseljenika.

Selekcija koja je izborila plasman na prvo i za sada jedino veliko natjecanje – Svjetsko prvenstvo u Brazilu – bila je gotovo pa isključivo sastavljena od igrača koji su bili nogometni produkt neke druge zemlje. U startnih 11 protiv Argentine u Riju samo se Edin Džeko mogao smatrati izvoznim proizvodom BiH, ali i on je Željezničar – u kojem su ga proglasili ‘klocom’ – zamijenio Češkom još kao pubertetlija. Begović (Kanada), Bičakić (Njemačka), Spahić (Hrvatska), Kolašinac (Njemačka), Bešić (Njemačka), Pjanić (Luksemburg), Misimović (Njemačka), Mujdža (Hrvatska), Lulić (Švicarska), Hajrović (Švicarska), kao i Vedad Ibišević (SAD) koji je golom osigurao plasman na SP – svi oni su bili nogometno odgojeni u drugim zemljama.

Ali ni to ne bi bilo ništa strašno, samo da je na čvrstim nogama. Nažalost, ne može biti.

Prije svega, pitanje nacionalnog identiteta je individualno pitanje i može ovisiti o ogromnom broju faktora na koje je teško utjecati. Već druga generacija iseljenika mahom je asimilirana u društvu u kojem živi, raste i uči nogomet. Njen izbor neće nužno biti određen bosanskim porijeklom. Jasno, primjera je bezbroj i svaki od njih je različit, ali usudite li se nabrojati sve igrače koji su rođeni u BiH ili čiji su korijeni – da krenemo samo od roditelja – iz ove zemlje, a koji nastupaju za druge selekcije? Za Hrvatsku i Srbiju? I to je sasvim normalna stvar; ljudi biraju igrati za one koje smatraju svojima i apsolutno nitko ne može utjecati na njihov individualni izbor.

I takve će stvari će se ponavljati i u budućnosti, pogotovo jer i Srbija i Hrvatska, jednako kao Bosna i Hercegovina, računaju na dijasporu, koja je u nekim slučajevima isprepletena, kao jedan od važnih segmenata u budućnosti svojeg reprezentativnog nogometa. Razlika je u tome da BiH u svojoj ligi i omladinskim selekcijama rijetko ima alternativu.

Usto, živimo u vremenu modernog nogometa u kojemu su individualni napredak i uspjeh te, na kraju krajeva, zarada najvažniji, a u takvom svijetu reprezentacija je nažalost većinom tek odskočna daska. Što u praksi znači da mladi igrači o nacionalnom dresu odlučuju ne isključivo prema nacionalnom identitetu ili patriotskim osjećajima, nego iz jednostavne činjenice da više mogu profitirati igrajući za bolju – ili, ako hoćete, cjenjeniju – reprezentaciju.

Dakle, sve nas ovo opet vraća na pitanje s početka: kakva je budućnost nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Među 24 prvobitno pozvana igrača za utakmicu s Gibraltarom, među kojima nije bilo četvorice suspendiranih, našlo se tek jedno ime iz domaćeg prvenstva. Kenan Pirić golman je Zrinjskog i nominalno treći izbor u reprezentaciji.

Mnogo nade navijači polažu u Rijada Bajića, koji je iz Željezničara prešao u turski Konyaspor i koji je ove sezone postigao 12 prvenstvenih golova, te Dinamov dvojac Armin Hodžić i Amer Gojak. Iako domaći mediji potpuno nerealno sude o njihovim trenutnim kvalitetama, činjenica je da taj trojac ima i dovoljno talenta i priliku da se dokaže, ali je isto tako činjenica da su sva trojica BiH morali napustiti prije 21. godine da bi uopće došli do te prilike.

Na popisu su i nova imena. Dario Đumić rodio se u Sarajevu u siječnju 1992., ali je svoje prve nogometne korake napravio u Danskoj, igrao za Brøndby, Norwich i trenutno za nizozemski NEC, te sve mlade selekcije Danske. Kenan Kodro sin je bivšeg kapetana i izbornika Mehe, a on je odrastao u Španjolskoj, gdje danas igra za Osasunu. Daniel Pavlović rodio se u švicarskom Rorschachu, trenutno nastupa za Sampdoriju, a igrao je i za švicarske mlade selekcije.

Baždarević će u subotu protiv amatera s Gibraltara silom prilika predstaviti imenima drugačiju, novu BiH. Ali nije teško zaključiti da je to BiH koja se i dalje oslanja na iste temelje koji danas izgledaju čvrsto, ali se već sutra mogu bez ikakve najave urušiti i sa sobom u ponor povući i jedinu preostalu svijetlu točku domaćeg nogometa. Ne shvate li u BiH da se to mora promijeniti i da im treba konkretni plan, strategija i sustav kojim će omogućiti da napreduju mladi igrači, treneri i domaća natjecanja, uskoro bi moglo biti prekasno.

zmajevibih7.blogspot.com/PIŠE: SAŠA IBRULJ, TELESPORT.HR


Najčitanije na portalu