POČETNA        VIJESTI        SPORT        MAGAZIN        TEME        O NAMA        MARKETING/KONTAKT

DO SAD NEOBJAVLJENO: Pogledajte kako Bakir Izetbegović svira gitaru…

Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ekskluzivno je otvorio dušu za “Denvni avaz”, govoreći o onoj strani života koju samo njegovi rijetki prijatelji poznaju.

Rođen je 28. juna 1956. godine u Sarajevu, oženjen je Sebijom Izetbegović, s kojom ima kćerku Jasminu, i to je nešto što ste možda i ranije čitali. No, jeste li znali da je predsjednik Stranke demokratske akcije i jedna od vodećih političkih ličnosti u našoj zemlji veliki ljubitelj životinja, da mu je popularnost odavno teret i da ga je Željko Bebek davne 1974. godine pokušao prevariti i nasmijao do suza. U ovom veoma otvorenom intervjuu Izetbegović je otkrio mnogo toga.





Poznata lica

Prije svega, voljela bih da nam približite svoju svakodnevicu. Kako se osjećate kada, nakon službenih dužnosti, stignete kući? Šta Vas opušta?

- Pomaže mi druženje s onima koje volim i koji se raduju kada im dođem. U dvorištu me dočekuje razdragan pas, a u kući uvijek dobro raspoložena supruga, drugar s kojim duže od tri decenije dijelim i dobro i zlo. Opuštam se radeći po bašti ili slušajući pjesme, koje pronalazim na YouTubeu. Ponekad sviram gitaru, ali rijetko, pa me to uvijek podsjeti na mladost.

Ljeto je, prema pravilu, doba koje svi s nestrpljenjem iščekujemo zbog godišnjih odmora. Kako namjeravate iskoristiti slobodne dane?

- Radit ću cijelog ljeta bez pauze, sve do oktobra. Ne volim gužve, redovno čekam da ljeto prođe, a onda odem na nekoliko dana u Austriju ili Italiju. Planine su mi sve draže, i ljeti i zimi. Vikendom sam na Bjelašnici i Igmanu, s jeseni obično odem u Klagenfurt, koji je okružen planinama i jezerima. Jedno od najzanimljivijih mjesta koje sam posjetio je ledničko jezero na vrhu Turah, pedesetak kilometara od Klagenfurta. Nalazi se na skoro 2.000 metara nadmorske visine. Zimi je zamrznuto pa se po njemu možete voziti sankama koje vuku konji.

Vjerujem i da u gradskoj vrevi pronađete ponešto za zadovoljstvo. Čemu u Sarajevu ne možete odoljeti i zbog čega se pokrenete i kada biste najradije ostali kod kuće i odmarali se?

- Mnogo je toga čemu u Sarajevu nisam mogao odoljeti, a danas, kada me svi poznaju i kada je uz mene stalna pratnja, sve rjeđe upražnjavam te izlaske. Sarajevo, zaista, ima svoju dušu i šarm, naročito stario dio grada, Baščaršija sa svojim mirisima, ćevabdžinicama i aščinicama. Te male stvari ustvari su najbolje, one daju okus životu.

Volio sam, kao i sve Sarajlije, otići u kino, na koncert, proći od stana, koji je bio u blizini zgrade Predsjedništva, pored Velikog parka, pored kafane “Park”, pa Titovom do Vječne vatre, a zatim pored Katedrale pa do čaršije. Usput srećete poznata lica, sa prijateljima popijete kafu u nekoj od bašti, gledate izloge, ljeti stanete u red za sladoled u “Egiptu” pa u povratku kupite vruć hljeb za večeru.

Dozvolite mi i da se vratimo u neka prošla vremena. Po čemu pamtite djetinjstvo?

- Po ulici Hasana Kikića, u kojoj sam odrastao, i u kojoj u to vrijeme nije bilo automobila, ali je bilo dosta djece. Nismo imali igračke niti kompjutere, bili smo upućeni jedni na druge i cijeli dan provodili na ulici. Bilo je mnogo drveća na koje smo se pentrali, čak i voćaka koje bismo već do kraja juna redovno obrali do posljednjeg zelenog ploda. U proljeće klikeri, dok je zemlja vlažna, pa možete iskopati “rošu”, ljeti lopte “na male”. Zimi smo pravili bunkere od snijega ili išli u Veliki park na sankanje. Dječijim nožicama je Veliki park zaista bio veliki, nikad se uspeti do vrha, vukući sanke za sobom.

Druga gimnazija

Kada Vam neko spomene mladost, na šta prvo pomislite?

- Na mnogo toga. Na dvorište Druge gimnazije, ispunjeno vrevom gimnazijalaca, na prve odlaske na more bez roditelja, na školske ekskurzije, na simpatičnu jaliju koja se okupljala u mojoj ulici i od koje ste svašta mogli da čujete i naučite, jer su bili duhoviti, igrali dobro fudbala i košarke, odlično svirali gitaru. Naravno, pomislim i na kafiće sa preglasnom muzikom, koji su bili hit sredinom sedamdesetih godina i svi smo išli istim večernjim slijedom – kafe “Oloman”, pa “Lisac”, pa “Čenga”, pa onda negdje na čaršiju, većinom u “Stari sat”.

Postoji li neka anegdota iz tog perioda?

- Proveo sam ljeto 1974. u Cavtatu, “Bijelo dugme” sviralo je na terasi hotela “Kroacija”. Svirali su pjesme s albuma “Selma”, koji će tek izaći te jeseni, a svirali su i hitove stranih grupa. Odlično su svirali, ali tada niko od muzičara nije znao valjano engleski pa je Bebek pjevao neke nerazumljive tekstove, koji su trebali samo da zvuče kao engleski. Ja sam bio sa prijateljima i dijelio sto s nekim Englezom, koji je svu noć padao sa stolice od smijeha slušajući Bebeka.

Zbog čega se kajete, za čim žalite?

- Naravno da postoje, ali i greške su život. Kajanje životu daje neophodan dio gorkog okusa. Generalno mogu reći, evo u svojoj šezdesetoj godini, da mi je Bog dao sve što od Njega čovjek može tražiti. Ako sam nešto propustio, do mene je.

Pred kojom ste životnom situacijom stajali bezizlazno kao pred betonskim zidom?

- Nikad nisam imao osjećaj bespomoćnosti, nikad nisam pomišljao da me bilo šta i bilo ko može definitivno poraziti. Kada mi je bilo veoma teško, a to je bilo vrijeme šestogodišnje robije mog oca, kada sam i materijalno stajao loše, kada su me mnogi ljudi sažalijevali, ja sam vratio snažnu vjeru u Boga, osjećao se nadmoćno i pobjednički i sažalijevao one koji takve vjere nemaju i koji se plaše. Postio sam dok su drugi jeli, išao u džamiju kad su drugi to izbjegavali, govorio protiv režima kad drugi nisu smjeli ni politički vic ispričati, povezivao se s rahmetli Zulfikarpašićem i muslimanskom političkom emigracijom kad se zbog toga išlo u zatvor.

Poželite li prošetati kao neko sasvim anoniman, postane li Vam sve to ponekad teret?

- Osjećaj da ste poznati, da vas prepoznaju, da o vama govore, prijatan je nekoliko mjeseci. Poslije toga to postaje teret koji nikada više ne možete skinuti. Anonimnost je blagodat, ali ja ne mogu raditi svoj posao i sačuvati tu blagodat. A posao moram dovršiti.
Volio bih neprepoznat otići u Jerusalem.

Društvene mreže

Imate li neostvarenih želja?

- Ne. Ali, kada završim aktivnu političku karijeru, vjerovatno ću biti veoma aktivan u tim raspravama na društvenim mrežama, jer osjećam da mnogo toga, sasvim jednostavnog i jasnog, mnogima još nije jasno.

Ko su Vaši prijatelji, s kim najradije provodite vrijeme?

- Družim se sa prijateljima koje sam većinom upoznao u djetinjstvu ili tokom rata i s kojima mogu izbjeći priču o politici. Šetam, igram šaha, odem na put sa suprugom i prijateljima.

Ljubitelj ste životinja i, koliko mi je poznato, imate psa.

- Uvijek sam se družio sa psima, oni su stvoreni da budu prijatelji. Pas koji mi sada čuva kuću, najbolja je pasmina koju možete zamisliti, italijanska zvjerka Cane Corso, opasna za neznance, ali potpuno podređena i posvećena gazdi. Prepoznaje svaku vašu emociju, prilagođava se, stidi se kad nešto pogriješi. Kad ste ljuti, ne prilazi, kad se pravite da ste ljuti, zna da to nije pravo pa se ubezobrazi i skače po vama. Sve konta.

Je li Vam bilo neobično odgovoriti na niz pitanja u kojima ne govorimo o politici?

- Spomenuta je. To je naprosto neizbježno.

Za reprezentaciju navijam do infarkta

Dotaknimo se i sporta, bili ste neko vrijeme u upravi Fudbalskog kluba Sarajevo. Navijač ste bordo tima. Šta za Vas predstavlja sport? Jeste li mu se nekada aktivno ili rekreativno posvećivali?

- Igrao sam košarku rekreativno, volim i sada poigrati šaha ili stonog tenisa. I, naravno, za sve naše reprezentacije navijam dovodeći se do infarkta.

Društvo sam zabavljao svirkom na gitari

U jednom intervjuu izjavili ste da Vas je “odgajala ulica”.

- Da, rekao sam da sam učio od Alije, ali i od jalije, misleći na simpatičnu ekipu mangupa o kojoj sam maločas govorio. Po družini koja se godinama nije razdvajala, nas desetak koji smo ujutro i mogli propustiti susret na fakultetu, ali nikako i večernji susret u nekoj od sarajevskih kafana. Mnogo smo i putovali zajedno, ja sam društvo zabavljao svirkom na gitari, Amir Vuk svojim čudesnim dosjetkama. On ima taj talent da stvari vidi drugačije od drugih ljudi, preciznije, da ih opiše duhovitije.

Zanimljive situacije kroz koje smo zajedno prolazili, on bi poslije prepričavao i tek tada su dobivale pravi oblik, postajale zaista zabavne. Ništa nije dodavao niti izmišljao, ali taj njegov humor na svoj i na tuđi račun, ta njegova interpretacija, uvijek je bila zanimljivija od originala.

Blic pitanja

Koje je marke bio Vaš prvi automobil?

- Stojadin, naravno.

Omiljeni bend/pjevač/pjevačica?

- “Azra”, “Dugme”, “Mostar Sevdah Reunion”, Stivi Vonder (Stevie Wonder), Sting, BB King, Santana.

Pjesma koja Vam popravlja raspoloženje?

- “Što je danas lijep i sunčan dan” od Nene Belana.

Omiljeni autor?

- Meša Selimović, Sidran, Dostojevski, Ibrišimović.

S kojom željom liježete, a s kojom se budite?

- Sa željom da Bosna i Hercegovina i njen narod dočekaju istinski mir i prosperitet.

Utječu li snovi na Vaše raspoloženje?

- Ne, mada je bilo istinitih snova.

Lov ili ribolov?

- Nijedno, ne volim prekidati živote.

U koju izreku vjerujete?

- Ima ih više, ali prvo načelo morala je u svakom slučaju: “Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi drugi čine.”

Avaz/Azra ISLAMAGIĆ-MULAHMETOVIĆ



Najčitanije na portalu